Staklo ili plastika: što je bolje za okoliš?

Staklo ili plastika, šta je zapravo bolje za našu okolinu?Pa, objasnit ćemo staklo naspram plastike kako biste mogli donijeti informiranu odluku o tome koju ćete koristiti.

Nije tajna da postoji mnogo fabrika koje svakodnevno prave nove staklene boce, tegle i još mnogo toga.Osim toga, postoji isto toliko fabrika koje proizvode plastiku.Mi ćemo ga razložiti za vas i odgovoriti na vaša pitanja kao što su da li se staklo može reciklirati, da li je staklo biorazgradivo i da li je plastika prirodni resurs.

Staklo protiv plastike

Kada pogledate nula otpada, sigurno ćete primijetiti tone i tone slika staklenih tegli posvuda.Od tegle za smeće do tegli koje oblažu naše ostave, staklo je prilično popularno u zajednici bez otpada.

Ali koja je naša opsesija staklom?Je li zaista toliko bolja za okoliš od plastike?Da li je staklo biorazgradivo ili ekološki prihvatljivo?

Plastika ima tendenciju da dobije jako lošu reputaciju od strane ekologa – to ima mnogo veze s činjenicom da se samo 9 posto reciklira.Ipak, ima još mnogo toga o čemu treba razmišljati u smislu onoga što ulazi u proizvodnju i recikliranje stakla i plastike, a da ne spominjemo zagrobni život.

Što je zaista ekološki najprikladniji izbor, staklo ili plastika?Pa, možda odgovor nije tako jasan kao što mislite.Da li je staklo ili plastika ekološki prihvatljivija?

staklo:

Počnimo s analizom omiljenog materijala svakog nulte rasipnika: stakla.Prvo, važno je napomenuti da staklo jestebeskrajno reciklirati, vrati se prvobitnoj upotrebi.

Nikada ne gubi na kvalitetu i čistoći, bez obzira koliko puta se reciklira...ali da li se zapravo reciklira?

Istina o staklu

Prvo, za izradu novog stakla potreban je pijesak.Iako imamo tone pijeska na plažama, pustinjama i ispod okeana, koristimo ga brže nego što ga planeta može napuniti.

Koristimo pijesak više nego naftu, a samo određena vrsta pijeska može se koristiti za obavljanje posla (ne, pustinjski pijesak se ne može koristiti).Evo još nekih zabrinjavajućih pitanja:

• Uglavnom se pijesak sakuplja iz korita rijeka i morskog dna.
• Iznošenje pijeska iz prirodnog okruženja također narušava ekosistem, s obzirom na to da na njemu žive mikroorganizmi koji hrane osnovu lanca ishrane.
• Uklanjanje pijeska sa morskog dna ostavlja obalne zajednice otvorenim za poplave i eroziju.

Pošto nam je potreban pijesak za stvaranje novog stakla, možete vidjeti gdje bi to bio problem.

Više problema sa staklom

Još jedan problem sa staklom?Staklo je teže od plastike i mnogo se lakše lomi tokom transporta.

To znači da proizvodi više emisija u transportu od plastike i više košta transport.

Može li se staklo reciklirati?

Još jedna stvar koju treba uzeti u obzir jevećina stakla se zapravo ne reciklira.Zapravo, samo 33 posto otpadnog stakla se reciklira u Americi.

Kada uzmete u obzir 10 miliona metričkih tona stakla koje se svake godine odloži u Americi, to nije baš visoka stopa recikliranja.Ali zašto je recikliranje tako malo?Evo nekoliko razloga:

• Postoji mnogo razloga zašto je recikliranje stakla tako nisko: staklo koje se stavlja u kantu za reciklažu koristi se kao jeftino pokrivanje deponije kako bi troškovi bili niski.
• Potrošači koji sudjeluju u „cikliranju želja“ gdje bacaju nereciklabilne predmete u kantu za reciklažu i kontaminiraju cijelu kantu.
• Staklo u boji može se reciklirati i pretopiti samo sa sličnim bojama.
• Windows i Pyrex posuđe za pečenje se ne mogu reciklirati zbog načina na koji su proizvedeni da izdrže visoke temperature.

Da li je staklo biorazgradivo?

Na kraju, ali ne i najmanje važno, staklu je potrebno milion godina da se razgradi u okolišu, možda čak i više na deponiji.

Ukupno, to su četiri glavna problema sa staklom koji utiču na životnu sredinu.

Sada, analizirajmo životni ciklus stakla malo bliže.

Kako se pravi staklo:

Staklo se proizvodi od potpuno prirodnih resursa, kao što su pijesak, soda pepeo, krečnjak i reciklirano staklo.

Međutim, važno je napomenuti da nam ponestaje pijeska koji se koristi za pravljenje stakla.

Širom svijeta, prolazimo50 milijardi tona peska svake godine.To je dvostruko veća količina koju proizvodi svaka rijeka na svijetu.

Nakon što su ove sirovine ubrane, transportuju se u skladište gdje se pregledavaju i zatim šalju u peć na topljenje, gdje se zagrijavaju na 2600 do 2800 stepeni Farenhajta.

Nakon toga prolaze kroz proces kondicioniranja, oblikovanja i završne obrade prije nego što postanu konačni proizvod.

Nakon što je finalni proizvod napravljen, transportira se tako da se može oprati i sterilizirati, a zatim ponovo transportirati u trgovine za prodaju ili upotrebu.

Kada dođe do kraja svog životnog vijeka, (nadamo se) prikuplja se i reciklira.

Nažalost, svake godine se reciklira samo jedna trećina od otprilike 10 miliona metričkih tona stakla koje Amerikanci bace.

Ostatak ide na deponiju.

Kada se staklo prikupi i reciklira, ono mora započeti ovaj proces transporta, prolaska kroz pripremu serije i sve ostalo što slijedi ponovo.

Emisije + energija:

Kao što možete zamisliti, cijeli ovaj proces izrade stakla, posebno korištenjem devičanskih materijala, oduzima puno vremena, energije i resursa.

Takođe, količina transporta stakla se takođe zbraja, stvarajući više emisija na duge staze.

Mnoge peći koje se koriste za stvaranje stakla takođe rade na fosilna goriva, stvarajući tako mnogo zagađenja.

Ukupna energija fosilnih goriva potrošena za proizvodnju stakla u Sjevernoj Americi, potražnja za primarnom energijom (PED), u prosjeku je iznosila 16,6 megadžula (MJ) po 1 kilogramu (kg) proizvedenog stakla za kontejnere.

Potencijal globalnog zagrijavanja (GWP), ili klimatske promjene, u prosjeku je iznosio 1,25 MJ po 1 kg proizvedenog stakla.

Ovi brojevi obuhvataju svaku fazu životnog ciklusa ambalaže za staklo.

Ako se pitate, megadžul (MJ) je jedinica energije koja je ekvivalentna milionu džula.

Potrošnja plina nekretnine mjeri se u megadžulima i bilježi pomoću mjerača plina.

Da malo bolje sagledam mjerenje ugljičnog otiska koje sam dao u perspektivu, 1 litar benzina jednak je 34,8 megadžula, visoke vrijednosti grijanja (HHV).

Drugim riječima, potrebno je manje od litre benzina da se napravi 1 kg stakla.

Stope reciklaže:

Ako bi postrojenje za proizvodnju stakla koristilo 50 posto recikliranog sadržaja za proizvodnju novog stakla, onda bi došlo do smanjenja GWP-a za 10 posto.

Drugim riječima, stopa recikliranja od 50 posto bi uklonila 2,2 miliona metričkih tona CO2 iz okoliša.

To je ekvivalent uklanjanju emisije CO2 od skoro 400.000 automobila svake godine.

Međutim, to bi se dogodilo samo pod pretpostavkom da se najmanje 50 posto stakla pravilno reciklira i koristi za izradu novog stakla.

Trenutno se samo 40 posto stakla bačenog u zbirke za reciklažu u jednom toku zapravo reciklira.

Iako se staklo može u potpunosti reciklirati, nažalost, postoje određeni objekti koji se odlučuju za drobljenje stakla i umjesto toga ga koriste kao pokrivač za deponiju.

Ovo je jeftinije od stvarnog recikliranja stakla ili pronalaženja drugog pokrivnog materijala za deponije.Pokrivni materijal za deponije je mješavina organskih, neorganskih i inertnih komponenti (kao što je staklo).

Staklo kao pokrivač za deponiju?

Pokrivači deponija se koriste za kontrolu uvredljivih mirisa koje ispuštaju deponije, odvraćanje štetočina, sprečavanje požara otpada, obeshrabrivanje uklanjanja otpada i ograničavanje oticanja kišnice.

Nažalost, korištenje stakla za pokrivanje deponija ne pomaže okolišu niti smanjuje emisije jer u suštini skida staklo i sprječava njegovo ponovno korištenje.

Obavezno provjerite svoje lokalne zakone o recikliranju prije nego što reciklirate staklo, samo da biste provjerili hoće li se stvarno reciklirati.

Recikliranje stakla je sistem zatvorene petlje, tako da ne stvara nikakav dodatni otpad ili nusproizvode.

Kraj života:

Vjerovatno je bolje da se držite stakla i preinačite prije nego što ga bacite u kantu za reciklažu.Evo nekoliko razloga zašto:

• Staklu treba jako, jako dugo da se razbije.U stvari, staklenoj boci može biti potrebno milion godina da se razgradi u okolini, a možda čak i više ako je na deponiji.
• Budući da je njegov životni ciklus tako dug, i pošto staklo ne ispira nikakve hemikalije, bolje ga je ponovo i ponovo koristiti pre nego što ga reciklirate.
• Budući da staklo nije porozno i ​​nepropusno, nema interakcije između staklene ambalaže i proizvoda unutar njih, što rezultira bez neugodnog okusa – nikada.
• Osim toga, staklo ima gotovo nultu stopu kemijskih interakcija, što osigurava da proizvodi unutar staklene boce zadrže svoj okus, snagu i aromu

Pretpostavljam da je to razlog zašto mnogi nulti rasipnici ohrabruju ljude da sačuvaju sve svoje prazne tegle za ponovnu upotrebu.

Odličan je za pohranjivanje hrane koju dobijete iz trgovine na veliko, ostataka i domaćih proizvoda za čišćenje.